Bosanski jezik: Od davnina lijep i specifičan

Postoji li bosanski jezik? Pitate li potpisnike Deklaracije o zajedničkom jeziku, odgovor će biti potvrdan. Pitate li, pak, članove Odbora za standardizaciju srpskog jezika pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti odgovor će biti da je bosanski – skupa s crnogorskim i hrvatskim – samo jedna od inačica srpskoga jezika. Slijedeći ovu drugu logiku dolazi se do zaključka da Bošnjaci, Crnogorci i Hrvati – i mnogo prije nacionalnog (samo)određivanja – nisu imali svoj jezik nego su za komunikaciju u svakodnevnom govoru riječi posuđivali, odnosno uzimali od Srba. Ništa bolji odnos ovi narodi (uključujući i Makedonce) nisu imali niti u vrijeme uspostave Bečkog književnog dogovora (1850.) za koje je jedan od reformatora jezika Vuk Stefanović Karadžić tvrdio kako su „Srbi sva tri zakona“ (pravoslavna, katolička i muslimanska vjera, Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, 1849.). Drugim riječima, po tadašnjem shvaćanju Vuka Karadžića, svi govornici štokavskoga narječja bili su Srbi i govorili su, naravno, srpskim jezikom.

Povijest, odnosno, pisani dokumenti, međutim, govore nešto suprotno, a što Karadžić ili nije znao ili je svjesno prešućivao. Kada je riječ o bosanskom, jedan od najstarijih zapisa baš toga jezika nalazi se u djelu „Skazanie izjavljeno o pismeneh“ Konstantina Filozofa iz XIV. stoljeća, gdje se uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski, spominje i bosanski jezik, a isti naziv nalazi se i u kotorskim notarskim knjigama (1436.) gdje se spominje kako je mletački knez kupio petnaestogodišnju djevojku „bosanskoga roda i rođenu u heretičkoj zabludi, nazvanu bosanskim jezikom Djevena“. Naziv „bosanski jezik“ kasnije rabe i mnogi drugi autori, i manje i više poznati, od Jeronima Magisera ili pak fra Pavla Dragičevića, pa do Evlije Čelebije, Andrije Kačića Miošića, Matije Antuna Reljkovića ili pak Alberta Fortisa! Bosanskim svoj jezik u to doba ne nazivaju samo južni Slaveni, pripadnici islamske vjeroispovijesti, nego i njihovi susjedi: pravoslavci i katolici, ali isto tako i pripadnici drugih europskih neslavenskih naroda (romanskih i germanskih). Iako sami u to vrijeme pišu turskim, arapskim ili perzijskim jezikom, 1631. Muhamed Hevaija Uskufija objavljuje Magbuli-Arif (Što se sviđa razumnima), prvi pučki bosansko-turski rječnik s 567 riječi i slovi za jedan od najstarijih južnoslavenskih rječnika. Pismo koje se u to vrijeme koristilo bilo je „bosančica“ (bosanska varijanta ćirilice) ili pak „arebica“ (prilagođena inačica arapskoga pisma, prije svega zbog označavanja slavenskih glasova). Paralelno s pisanim, odvijao se i svakodnevni govor, o čemu najbolje svjedoče i balade Hasanaginica i Smrt Omera i Merime ili pak brojne sevdalinke sa svim svojim specifičnostima, odnosno odstupanjima u odnosu na standardni hrvatski ili srpski jezik. Kako sam bosanski do tada nije bio standardiziran, u govoru (i pisanju) bio je prisutan i značajan udio ikavizama, kao utjecaj zapadnohercegovačkog štokavskog narječja, kao i šćakavizama. Uostalom, poznato je da su i danas u sva četiri južnoslavenska standardna jezika štokavskoga narječja manjim dijelom ostali sačuvani čisti ikavizmi namjesto njihove zamjene glasovima (i)je ili e: mislio ili radio namjesto dijalektalnih misleo i radeo, ali i nisam (jedino je u crnogorskom nijesam i srpskim dijalektima nesam), te poglavito u bosanskom i hrvatskom u oblicima radnog glagolskog pridjeva (vidio, volio, živio namjesto ekavskoga video, voleo ili živeo).

Spomenuti Bečki književni dogovor izostavio je i bosansku i crnogorsku jezičnu i književnu tradiciju, a samim tim i upotrebu tih pojmova za zajednički jezik, kasnije nazvan srpskohrvatski/odnosno hrvatskosrpski. Austrougarskom aneksijom Bosne i Hercegovine bosanski jezik sve više prihvaća latinicu kao pismo (književna djela, novine i druge publikacije), a i službeni jezik u Bosni i Hercegovini tada se (sve do 1907.) naziva bosanski, s nadopunom „zemaljski jezik“. U to vrijeme (1890.) Fran Vuletić piše prvu Gramatiku bosanskoga jezika (za srednje škole), a nedugo zatim Ibrahim Edhem Berbić u Carigradu (Istanbulu 1893.) objavljuje i dvojezičnu (tursko-bosansku i bosansko-tursku) gramatiku pod nazivom Bosansko-turski učitelj.

Ukidanjem bosanskoga kao službenog jezika Bosne i Hercegovine počinje razdoblje više od osam desetljeća negiranja i zatiranja njegova postojanja i zamjene pojmom srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga jezika, a bogatstvo i specifičnosti bosanskoga jezika čuvaju se isključivo u svakodnevnom neformalnom govoru ili pak književnim djelima. Tek raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i osamostaljenjem Bosne i Hercegovine bosanski jezik (1991.) dobija status službenoga, a ubrzo nakon rata (1996.) Senahid Halilović sačinio je Pravopis bosanskoga jezika, da bi četiri godine kasnije, skupa s Dževadom Jahićem i Ismailom Palićem, bio i autor Gramatike bosanskoga jezika. Godine 1999. Dževad Jahić objavljuje i Školski rječnik bosanskoga jezika, a osam godina kasnije Ibrahim Čedić, Hadžem Hajdarević, Safet Kadić, Aida Kršo i Naila Valjevac izradili su i Rječnik bosanskoga jezika. Dževad Jahić 2012. objavljuje i petotomni Rječnik bosanskoga jezika.

Bosanski jezik spada u skupinu južnoslavenskih jezika, nastalih iz praslavenskog, kasnije i staroslavenskoga. Kao i hrvatski i srpski, ima 30 glasova i slova, a kao jedna od specifičnosti svakako mu je dosljedno čuvanje glasa h, koji je u južnoslavenske jezike uglavnom ušao iz turskoga. Također, u odnosu na crnogorski, hrvatski ili srpski, bosanski jezik ima značajno veći broj turcizama koji se i danas koriste u svakodnevnom govoru. Ima pet dijalekata: istočnobosanski, zapadnobosanski, istočnohercegovački, zapadnohercegovački i sandžački. Jedna od temeljnih razlika ovih dijalekata je što su istočnobosanski i istočnohercegovački ijekavski, a zapadnobosanski i zapadnohercegovački ikavski govori, dok je arhaizam u govorima jedna od osnovnih značajki sandžakog dijalekta (neprenesena štokavska akcentuacija, stariji oblici deklinacije, te postojanje glasova ś i ź, kao u crnogorskom). Bosanskim jezikom danas najvećim dijelom govore Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, ali i oni u sandžačkom dijelu Srbije i Crne Gore, te brojna dijaspora diljem svijeta.

Projekt se provodi uz financijsku potporu Kabineta ministra za pomirenje, regionalnu suradnju i društvenu stabilnost Republike Srbije.