Crnogorski jezik: Osporavanja i priznavanja
Pitanje naziva dijela južnoslavenskih jezika odavno je, u većoj ili manjoj mjeri, usko povezano s politikom. Prijepora oko „uvrštavanja“ narječja, izgovora zajedničkoga glasa (“jat“), ortografije... imali su sa svojim suvremenicima podjednako i Ljudevit Gaj i Vuk Stefanović Karadžić još prilikom standardizacije hrvatskoga, odnosno srpskoga jezika, kao i jezikoslovci iz Hrvatske i Srbije u razmjerno mirnim vremenima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), napose nakon „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ 1967.
Raspadom SFRJ, a kasnije i sve većom globalnom liberalizacijom, i pitanje zajedničkog jezika – do tada zvanog različitim imenima: hrvatskosrpski, srpskohrvatski, hrvatski ili srpski, odnosno srpski ili hrvatski – doživjelo je svoje promjene: hrvatski i srpski razdvajaju se kao posebni jezici, a nedugo zatim status službenih jezika u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori dobijaju i bosanski, odnosno crnogorski (iako treba reći kako literatura s nazivima tih jezika seže znatno ranije).
Ponovnim osamostaljenjem Crne Gore (2006.) i crnogorski jezik ubrzo (2007.) postaje službeni jezik te države, a vrlo brzo otvaraju se i institucije koje se bave nastavom ili proučavanjem crnogorskog jezika i književnosti, poput Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, Katedre za crnogorski jezik u Nikšiću, Matice crnogorske i Dukljanske akademije.
Iako sličan bosanskom, hrvatskom i srpskom, crnogorski jezik ima i svoje specifičnosti. Najuočljivija razlika u odnosu na pobrojana tri je što crnogorski ima dva glasa više: ś i ż (śekira, predśednik…, żevati, iżelica…), a neuspio je ostao pokušaj uvođenja i glasa dz u standardni jezik. Osim toga, značajke crnogorskog jezika su jotacija glasova d i j (đevojka, ovđe…), ali i kod glasova c i j (ćepanica), hiperijekavica (nijesam), izjednačavanje genitiva s dativom i akuzativom (mene, tebe)… Također, još jedna od značajki crnogorskoga je i da su u ravnopravnoj uporabi i latinično i ćirilično pismo.
I kada je riječ o povijesti crnogorskoga jezika, navode se različiti izvori, ali se u jednom slažu svi zagovornici njegove samostalnosti: crnogorski je postojao i prije ustanovljenja zajedničkog hrvatskosrpskog, odnosno srpskohrvatskog jezika. Tako se na službenim stranicama Fakulteta za crnogorski jezik i književnost povijesni razvoj dijeli na šest perioda, od dukljanskog, pa do “vukovskog”. S tim u vezi, dr. Čedomir Bogićević u tekstu “Crnogorski jezik ukraden i preimenovan u srpski 1850.” kaže kako su “asimilatori i negatori crnogorskog naroda i jezika” za osnovu štokavskog dijasistema “uzeli crnogorski jezički izraz sjeverozapadnog crnogorskog govornog područja i nazvali ga srpskim jezikom”. Bogićević ističe kako je crnogorski jezik “autohtoni, posebni, samoodređujući jezik” koji je stvorio crnogorski narod (Analitika, 29. kolovoza 2018.). Portal Montenegrina navodi da se prvo spominjanje crnogorskog jezika može naći upravo kod Vuka Karadžića, u knjizi “Montenegro und die Montenegriner” (Stuttgart, 1837.), i to iz usta bugarske carice (!), koja je na kompliment da dobro govori srpski odgovorila: “Oprostite, gospodine ministre, ja ne govorim srpski, no crnogorski. Tako me je učio moj otac, crnogorski kralj Nikola”.
I nakon “utapanja” u srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, crnogorski jezik svoje je posebnosti ipak održao u svakodnevnoj komunikaciji, što je lako uočljivo i kada je riječ o akcentuaciji, morfološkim ili pak leksičkim značajkama. Pa ipak, i pored prepoznatljivih karakteristika, autori Gramatike i Pravopisa crnogorskog jezika (2010.) držali su se ranijeg rješenja Pravopisa srpskohrvatskog jezika Matice srpske i Matice hrvatske (1960.) nastalog nakon Novosadskog književnog dogovora 1954. Za tako kratko vrijeme (od uvođenja u status službenoga jezika i njegove standardizacije) dr. Adnan Čirgić kaže da je dosta urađeno, ali ne i koliko bi njegovi (za)govornici željeli, što se posebno odnosi na njegovu primjenu u svakodnevnom životu, ali i uporabu “jotovane varijante” u udžbenicima dok Rajka Glušica s Filozofskog fakulteta u Nikšiću navodi kako u javnosti i daje “živi ono rješenje koje je normirano prije gotovo 150 godina”, navodeći za to primjere izostanaka “jotovanih oblika”, odnosno slova ś i ż u medijima, administraciji ili pak obrazovnom sustavu.
Dodatna zanimljivost u vezi s crnogorskim jezikom svakako je vezana i za njegovo priznavanje. Dok na ovim prostorima, pa čak i u samoj Crnoj Gori, muku muči za svoj ravnopravni status Povjerenstvo Kongresne knjižnice u Washingtonu odobrio je koncem 2017. zahtjev Nacionalne biblioteke Crne Gore za priznavanjem crnogorskog jezika. Tako je Crna Gora dobila međunarodni kod za crnogorski jezik s oznakom CNR. Nešto blaže, ali također nedvosmisleno postojanje crnogorskom jeziku dali su iste godine (u ožujku) i potpisnici “Deklaracije o zajedničkom jeziku” (među njima i jezikoslovci iz Crne Gore) koji ističu kako “činjenica da se radi o zajeničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi”, zalažući se za “jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima”, te slobodu “miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika “na sveopću korist njegovih govornika”.
Budući da je broj stanovnika koji se izjašnjavaju da im je srpski materinski jezik veći u odnosu na one koji su se izjasnili za crnogorski i u samoj Crnoj Gori i da je za samo jedno desetljeće porastao do relativne većine, suvišno je govoriti o statusu crnogorskog jezika, kao manjinskog, u Srbiji. S izuzetkom Lovćenca u Općini Mali Iđoš (gdje je također broj Srba nadmašio broj Crnogoraca), crnogorski nigdje u Srbiji nije u službenoj uporabi. Konačno, podatci i iz Crne Gore i iz Srbije (gdje također živi veliki broj ljudi podrijetlom iz Crne Gore) nedvosmisleno pokazuju bar dvije stvari: da nacija i jezik ne moraju uvijek imati znak jednakosti, odnosno da je put ka njihovom izjednačavanju pun izazova s neizvjesnim ishodom.
Projekt se provodi uz financijsku potporu Kabineta ministra za pomirenje, regionalnu suradnju i društvenu stabilnost Republike Srbije.