DSHV ili o potrebi za stalnom konceptualnom obnovom manjinske politike

Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, kao politička, kulturna i identitetska osovina jedne zajednice čiji je položaj uvijek bio definiran višestrukim granicama — institucionalnim, demografskim, simboličkim i povijesnim — ne može više računati na vlastitu relevantnost ako se ona temelji isključivo na povijesnom kontinuitetu ili naslijeđenim političkim refleksima. Biti prisutan u političkom prostoru ne znači postojati po inerciji. Znači imati sposobnost razumijevanja promjena koje se događaju u stvarnom životu zajednice i znati na njih odgovoriti jezikom koji je precizan, sadržajan i uvjerljiv. Veoma slično, uostalom, kao i do sada.

No, zajednica kojoj se obraćamo više ne traži potvrdu da postoji. To je već rečeno, upisano, formalno priznato. Ono što se sada traži jest osjećaj da politika ima smisla. Ne samo kao zaštita, nego kao prostor u kojem se može oblikovati budućnost, osobito u prostoru identitetskih sadržaja. Ako toga osjećaja nema, zajednica se ne raspada nasilno, nego se tiho povlači — iz jezika, iz institucija, iz odnosa, iz same ideje da vrijedi ostati i graditi.

U tom kontekstu, DSHV više ne može ponavljati obrasce koji su možda bili potrebni u razdoblju političkog dokazivanja, a danas više ne nude izlaz. Vrijeme u kojem se identitet branio vanjskim argumentima zamijenilo je razdoblje u kojem se on mora graditi iznutra. Mjeriti ga ne samo simbolima, nego sadržajima i konkretnim djelima. Ne pričom o pripadnosti, nego praksom koja tu pripadnost pretvara u nešto što se može živjeti.

 Identitet nije nešto što se brani. Identitet je nešto što se radi.

Obrambeni refleks koji je obilježio prve dekade djelovanja hrvatskih institucija u Vojvodini imao je svoj duboki smisao i opravdanje: bilo je potrebno stvoriti prostor za hrvatski jezik, obrazovanje, kulturu, vidljivost. No, ta faza ne može trajati unedogled. Danas, kad pritisak nije izravan, nego tiši — kroz ekonomsku nesigurnost, kulturnu indiferenciju i rizike demografske izvjesnosti — strategije isključivo obrane više ne djeluju.

Mladi ljudi koji žive u toj stvarnosti ne prepoznaju se u narativima ugroženosti. Njih zanima može li im zajednica ponuditi znanje, priliku za napredak, osjećaj da nisu sami. A to se ne gradi kroz sjećanje, nego kroz ulaganje u škole koje neće biti tek simbolične, kroz kulturu koja ne ponavlja tradiciju nego stvara, kroz institucije koje ne traže povlastice nego odgovornost.

Ako hrvatski jezik i kultura postanu sredstva za projektne prijave, a ne poluge društvenog razvoja, tada više ne govorimo o identitetu — govorimo o formi bez sadržaja. DSHV mora prekinuti s tim nametanim obrascem i početi govoriti o obrazovanju, jeziku, poduzetništvu, kulturi i zajednici kao o međusobno povezanom sustavu koji ima svoj civilizacijski smjer, a ne samo svoj popis administrativnih problema.

Političko liderstvo nije status. To je zadatak koji se mora zaslužiti svaki dan.

Unutar manjinske politike često se njeguje refleks kontinuiteta — ideja da oni koji su „nosili“ zajednicu imaju pravo ostati njezini ključni predstavnici. No, politika nije naslijeđe. Nije ni nagrada. Ona je dužnost svih generacija i slojeva koju treba opravdati idejom, vizijom i otvorenošću za promjenu. A promjena ne dolazi sama. Ona mora biti dopuštena, čak i poticana.

DSHV mora i danas imati hrabrosti da formalizira ono što se prečesto ostavlja neizrečenim: potrebu za generacijskim prijelazom koji neće biti simbolički, nego stvaran. Ako nova generacija ne dobije prostor u kojem može djelovati s punom odgovornošću, neće osta(ja)ti. Ne zbog manjka lojalnosti, nego zbog viška svijesti o tome kada ih se stvarno treba, a kada samo koristi kao privjesak.

Unutarnje školovanje, mentorske strukture, neformalni prijenos znanja, jasna podjela uloga i stvarna mogućnost odlučivanja — to su uvjeti bez kojih se nijedna zajednica ne može obnavljati. A stranka koja se ne zna obnavljati iznutra, čemu je DSHV nastojao težiti, gubi pravo govoriti u ime zajednice koja se stalno mijenja.

Bez analitičke jezgre, politika postaje improvizacija.

DSHV mora imati vlastiti centar mišljenja. Ne kao formalnu komisiju, nego kao stvarni prostor promišljanja i rada: ljude koji prate promjene, razumiju trendove, povezuju lokalne procese sa širim regionalnim i europskim kontekstima.

Bez toga, svi programi su okvirni, svi govori su šablonski, a svi odgovori dolaze prekasno. Uloga analitike nije da predvidi sve, nego da stvori kulturu u kojoj se odlučuje na temelju uvida, a ne dojma. Ne smijemo biti sinekurna košarica.

Treba znati koliko djece izlazi iz dvojezičnih škola, gdje se Hrvati najbrže iseljavaju, koji su lokalni problemi koji stvarno brinu ljude, što se od obrazovnih sadržaja koristi, što ne. Samo takvim radom — sustavnim, strpljivim, konkretnim — politika prestaje biti puko administriranje prisutnosti i postaje alat koji mijenja uvjete života.

 Ili će se politika vratiti smislu ili više neće biti potrebna.

Zajednica koja više ne osjeća da njezina politika postoji zbog nje, nego zbog sebe same, gubi interes. I tada ne dolazi sukob, ne dolazi protest — dolazi tišina. Povlačenje. Gubitak riječi. A to je najopasniji oblik nestajanja.

DSHV, koji želi biti nešto više od institucije s dugim trajanjem, mora postati prostor stvarne odgovornosti. Ne prema prošlosti. Prema onima koji dolaze kroz bogatstvo sadržaja i prilika. Jer ako im ne može ponuditi uvjerljiv razlog za ostanak, za angažiranje, za pripadanje — tada više ništa nije ostalo osim sjećanja i sustava prigovaranja.

Političko djelovanje, osobito kada je riječ o zajednici koja opstaje unatoč – a ne zahvaljujući, ne smije se svesti na puko vođenje institucija, održavanje oblika i administraciju simbola. Ako se prostor politike svede na prisustvo bez sadržaja, na funkcije bez formativne misli, na fotografiranje i bezidejni PR, onda se i zajednica navikava na tiho povlačenje iz stvarnosti, i ostaje samo svijest o pripadnosti koja više nikoga ne obvezuje.

DSHV ni danas ne stoji pred zadatkom da se svidi, da potvrdi, da preživi – nego da se odluči želi li još uvijek biti subjekt politike. Ne u tehničkom, već u stvarnom smislu te riječi. Jer politika, u svom najdubljem značenju, nije borba za mjesto u sustavu, nego briga o tome kakav je taj sustav i vrijedi li u njemu živjeti. I još više — vrijedi li u njemu ostajati.

Manjinska zajednica kojoj politika ne vraća osjećaj smisla ne nestaje naglo. Nestaje iznutra, iz dana u dan. Ne odlazi preko granice – povlači se iz jezika, iz angažmana, iz interesa, iz međusobnog povjerenja. A kad politika postane samo servis i borba za pozicije skromnih moći kojima se raspolaže, a ne snaga oblikovanja sadržaja pozitivnih perspektiva, onda ni zajednica ne zna više što s vlastitim identitetom – osim da ga spominje. I u tome leži tiha opasnost: ne smijemo dopustiti da DSHV bude prisutan svugdje, a potreban nigdje.

Zato je zadaća pred njim — i pred svakim tko se usudi nositi odgovornost za zajednički govor — jednostavna po formi, a teška po sadržini: uspjeti sačuvati i učiniti politiku prostorom gdje se ne upravlja, nego sluša; ne zastupa, nego razumije; ne potvrđuje, nego pokreće. Samo tako će (p)ostati ono što zapravo nikad ne bi smio prestati biti — oblik povjerenja, a ne pukog predstavljanja, ispunjen sadržajem smisla, a ne praksi koji razjedinjuju i bljutave među nama Hrvatima zajedništvo kao takvo.

Darko Baštovanović,

Msc političkih znanosti i Msc europskih studija