04. listopada 2024. godine

Teta Marin sir

Početak obnove jedne od najstarijih crkava Srijemske biskupije

Dr. sc. Dejan Bursać, znanstveni suradnik u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu

Ivan Stipić Braco o kadgodašnjim bunarima

Ivan Stipić Braco o kadgodašnjim bunarima

SUBOTICA, 6. rujna 2023. (RIA CROS) – Nekadašnji život na salašu bio je nezamisliv bez određenih pomoćnih prostorija (mala ili litnja kujna), mjesta za odlaganje hrane za stoku (čardak ili ambar), prostora za čuvanje josaga (košara, kokošinjac, svinjak). Budući da na salašima nije bilo vodovoda i struje, život na njemu nije bio moguć bez bunara.

Osim što su bili izvor vode za piće, kuhanje te održavanje higijene, imali su i ulogu svojevrsnih hladnjaka. Svoja sjećanja o bunaru s nama je podijelio Ivan Stipić Braco, koji je rođen na jednom đurđinskom salašu gdje i danas živi i na kojem je danas u životu i bunar uz koji je odrastao.

Rođen je u Đurđinu na salašu napravljenom 1881. godine, na njemu je odrastao, a i danas živi, sada već 73 godine. Kao i svaki salaš, i njihov je imao bunar i to je jedino mjesto na koje djeca nisu smjela ići.

»Moralo se radit, al na bunar mi dica nismo smili ić zato što je to ipak bilo teško a i da ne bi slučajno upali iako je svaki bunar imo svoj rovaš. Bunar je uvik bio u avliji, kad se kopo gledalo se izmed ekonomski zgrada di će bit najbolje, najbliže. Ne znam kad je iskopan, al bio je tu kad sam se rodio. Imo je, kako naši znaju kazat, jaku žilu, tj. imo je puno dobre vode. Kad su komšije kuvale gra, u njevoj vodi se nije tio skuvat pa su dolazili na naš bunar rad vode jel se u njoj skuvo«, prisjeća se Ivan Stipić.

»Osim za piće, voda iz bunara se koristila i za lađenje lubenica. Kad se ujtru oberu, pobacale bi se u bunar, iako smo imali podrum, al u njemu su se bolje oladile. Onda se posli uzme košar, potopi se i izvučeš je finu ladnu. Ladilo se u njemu i pivo, vino, a i kad se pripravilo puno mesa i ostalo ga još za dan-dva, metnilo bi se u lonac i spuštilo u bunar do iznad vode«, dodaje Stipić.

Što se tiče dubine bunara na đurđinskom salašu, Ivan Stipić kaže da je do vode bilo oko pet do šest metara, a znalo je biti pet metara vode u bunaru.

Bunar, koji je sačuvan, Stipićevi ne koriste više od 30 godina, ali u njemu i sada ima vode koja naravno nije za piće. No, Ivan vjeruje da kada bi se izvukla, došla bi druga koja bi kao i nekadašnja bila fina i ledena.

Projekt: KROz dan sa nama