Mali poljoprivrednici svaštare da bi opstali

Braća Antun i Ivan Paštrović s Bezdanskog puta, salaša kraj Sombora ostala su na obiteljskom salašu i nastavila se baviti poljoprivredom, poslom koji se, kao i kod obitelji drugih salašara, prenosio generacijama. Antun nikada nije pokušao ništa drugo ni raditi, dok se Ivan na obiteljsko gospodarstvo vratio nakon višegodišnjeg rada u Crnoj Gori. Gospodarstvo vode zajednički, zajedno rade u ratarskoj proizvodnji, ali su kod stočarstva »podijeljeni«: Antun se bavi svinjogojstvom, a Ivan tovom bikova. Kažu, mala gospodarstva danas su primorana svaštariti da bi mogla opstati.

Antun i Ivan rođeni su na salašu u Maloj Pešti, u blatu, jer tih godina asfalta još nije bilo ni na Bezdanskom putu, a kamoli u skrajnutim salašima. Njihovi roditelji Aleksandar i Eva, obitelj s troje djece izdržavali su s 13 jutara zemlje i tri krave.

»Tko je imao maksimum zemlje, što je skoro 18 jutara, u to vrijeme bio je gazda. Nije tada bilo traktora već se zemlja radila konjima i sve se stizalo na vrijeme uraditi. Moglo se živjeti i čak kupiti kuća u gradu, što su naši ljudi i radili«, kaže Ivan.

Ratari »kratkih rukava«

Paštrovići nisu kupili kuću u gradu već prvo salaš »u komenciju«, a prije 40 godina odlučili su izaći na asfalt i sazidati i novi salaš od tvrdog materijala.

»Od 13 jutara zemlje, s tri krave, dva konja i nekoliko krmača, bez kredita, pozajmica napravili su naši roditelji novi salaš. Ali to je bilo prije pedesetak godina. Danas s 18 jutara zemlje ne možete ništa. Danas se mora raditi minimum 50-60, pa i 100 jutara i uz to još imati i stočarsku proizvodnju da bi se moglo opstati«, kaže Ivan, uspoređujući godine kada su se njegovi roditelji bavili poljoprivredom i današnje vrijeme.

A do zemlje se ne dolazi lako, ni za kupnju ni za arednu, pa ni oni ne proširuju obim svoje ratarske proizvodnje. Kaže, ne zavide velikim poljoprivrednicima s nekoliko stotina hektara, strojevima koji vrijede stotine tisuće eura, jer je većina toga kupljena na kredit, a kredit treba vraćati i kada je godila loša, a ratarski proizvodi u bescijenje.

»Radimo svoju zemlju i zemlju koju smo uzeli u zakup, ali to su dugogodišnji zakupi. Prije nekoliko godina uspjeli smo kupiti jedan komad zemlje koju smo inače i radili u arendu, ali kupiti zemlju danas je teško. Zemlja je skupa, a i kada se čuje da netko prodaje već je prodana, tu postoji pravo preče kupovine kog se poljoprivrednici ne odriču, pa zemlju koja je na prodaju obično kupe prvi susjedi«, kaže Ivan.

U ratarstkoj proizvodnji Patrošvići siju ječam, soju, suncokret i kukuruz i tu sjetvenu strukturu ne mijenjaju godinama.

»Nekada smo sijali i šećernu repu i bilo je godina kada smo na toj proizvodnji lijepo zaradili, ali smo odustali jer nemamo dosta zemlje da bismo rasporedili sve kulture. Uzimati novu zmelju u arendu nije isplativo. Arenda je sada 350-400, pa i 420 eura po jutru. Koliko tu treba da rodi i koliko da bude plaćeno da bi se mogla isplatiti arenda i da još ostane neki višak prihoda? Za proizvodnju pšenice treba uložiti oko 150.000 dinara, a ako je prinos ove godine bio šest tona po hektaru uz cijenu od 20 dinara to je ukupno 120.000 dinara«, objašnjava Ivan.

Ne siju ni pšenicu, iako u sjetvenoj strukturi imaju ozime usjeve, ali umjesto pšenice siju ječam.

»Ozime kulture važne su zbog plodoreda, a nama i jer je to prvi novac koji dobivamo u ratarstvu. Od pšenice smo odustali, jer sada i ona zahtijeva puno ulaganja, nekoliko puta se mora raditi zaštita, što sve poskupljuje proizvodnju. Kod ječma su ulaganja ipak manja«, kaže naš sugovornik.

Najveći problem u ratarstvu je, kako kažu Paštrovići, nesrazmjera između cijena repromaterijala i njihovih proizvoda. Pšenica je ove godine donijela gubitak, ali se nadaju da će vrijeme poslužiti i da će kukuruz, soja i suncokret dati dobar prinos i biti solidno plaćeni. Poticaje od države, kažu, još nisu dobili u cijelosti. Samo prvih 9.000 dinara po hektaru, a još toliko treba im biti isplaćeno. Kada će, ne znaju iako je obećanje Ministarstva poljoprivrede bilo da će razlika biti isplaćena do početka sedmog mjeseca.

Cijene na klackalici

Kao mali gospodarstvenici ne mogu se osloniti samo na jednu vrstu proizvodnje, pa se uz ratarstvo bave i stočarstvom. Pronašli su računicu u tovu bikova i proizvodnji prasadi.

»Ni u tovu bikova proizvodnja nije sigurna. Hoće li se isplatiti ili ne ovisi od cijene u trenutku kada su spremni za prodaju, a cijena je sada od 2,5 do tri eura po kilogramu živje mjere. Poskupjela su telad, i to drastično. Za tele sada treba dati 700-800 eura, a za jednog utovljenog bika, ako je recimo 550 kilograma i ako je cijena tri eura, dobije se 1. 600 eura. Kada se odbije cijena teleta ostane 800 eura, ali to je 13-14 mjeseci rada i troška stočne hrane. Za jednog bika sada se mogu kupiti dva teleta, a nekada je odnos bio jedan bik dva i po teleta. Kada bismo sve računali, nema tu velike zarade ni na tovu bikova, ali ipak kada se preda desetak bikova dobije se ozbiljan novac odjednom, ali je dobar dio tog novca potrošen kroz hranu«, kaže Ivan.

Razlog za rast cijene teladi on vidi u tome što ih nema na tržištu, pa somborski stočari kupuju telad koju nakupci dovoze iz centralne Srbije.

Na tov bikova država daje poticaje od 15.000 dinara po grlu, ali problem je što se one ne isplaćuju redovito, već se čeka 10, pa i više mjeseci. »Novac treba uvijek da zakrpi neku rupu, ali mislim da bi poticaje trebalo brže isplaćivati. Ovako se događa da predajete drugu turu bikova, a niste još dobili poticaje za prvu«, kaže Ivan.

Antun se opredijelio za svinjogojstvo, ali ne za tov već za prodaju prasadi.

»Bavio sam se nekada tovom svinja, ali s cijenama se nikada nije znalo. Bile su i dobre, ali i tako niske da smo po tovljeniku gubili nekoliko tisuća dinara. Kad krenete s tovom, cijena je dobra, a dok stigne tovljenik do prodaje cijena padne. I gdje ste? U gubitku. Onda sam presjekao i odlučio se za prasad. Manji je trošak hrane, jer se brzo prodaju, a i cijena im je dobra. Bila je do nedavno i 450 dinara, sada je 320 ali i to nije loša cijena, jer je hrana malo jeftinija. Problema s prodajom nema, imam trgovca s kojim stalno surađujem, javim da su prasad spremna, on ih utovari, plati«, kaže Antun.

Razgovor Paštrovići završavaju konsatacijom da su u poljprivredi na prvom mjestu uvoznici i lobisti, zatim trgovci, a na kraju proizvođači, koji, i kada zarade u tom lancu, zarade najmanje.

Projekt: KROz Srbiju