Nacionalna jasnija od jezične svijesti
Koliko god identitetskih odrednica čovjek imao (rasnu, spolnu, dobnu, profesionalnu, statusnu, vjersku/ateističku, nacionalnu/anacionalnu...) jezik je zacijelo jedna od najprepoznatljivijih. Po jeziku, pa čak i po njegovim specifičnostima (dijalektološkim, regionalnim, akcenatskim...) čovjek se prepoznaje u očima drugoga, iako ni to ne mora nužno biti precizno a kamoli točno. Primjerice, bilingvalvni ljudi ili poligloti mogu savršeno govoriti dva ili više jezika, pa da se na osnovu toga ne može odrediti nečiji identitet. Ovaj tekst na neki način dijelom se tiče upravo jezičnog identiteta ljudi kod kojih se jasno izražena nacionalna svijest ne podudara s pojmom materinskog jezika. Takve „pojave“ karakteristične su za nacionalnomanjinske zajednice, a posebno su izražene kada je riječ o sličnim jezicima, gdje su suštinske razlike neznatne. Kao primjer za to možemo navesti vojvođanske Hrvate, gdje se i na popisu broj nacionalno izraženih pripadnika ove zajednice ne poklapa s brojem govornika hrvatskog kao materinskog jezika, što se onda odražava i na upis djece u vrtiće i škole na hrvatskom jeziku. Pojednostavljeno, praksa pokazuje da veliki broj vojvođanskih Hrvata svoju djecu ne upisuju u odjele na svom materinskom nego na većinskom, srpskom jeziku.
Sličan primjer – i to iz istog razloga: sličnosti jezika – iznosi nam i ravnatelj Osnovne škole Svetozar Marković u Brodarevu (Općina Prijepolje) Amel Kurbegović. On kaže da je ovo jedina škola u polimskom području Sandžaka koji pripada Srbiji – a koji, osim Prijepolja, obuhvaća i općine Priboj i Nova Varoš – u kom se, kao materinskom, nastava odvija na bosanskom jeziku. Nastava na bosanskom kao materinskom se, kaže, osim u Brodarevu, u ovoj školi odvija i u izdvojenim odjeljenjima u Vojakovićima, Potoku i Orašcu, od I. do VII. razreda. Kako kaže, riječ o ukupno 13 odjeljenja u kojima se prosječno nalazi petnaestak učenika, ali je ta brojka znatno manja u onim izdvojenim gdje se u razredu, primjerice, nalazi jedan učenik!
„U Brodarevu bošnjačka nacionalna manjina čini preko 90% stanovništva tako da ova brojka učenika u školi koji pohađaju nastavu na materinskom, bosanskom jeziku nije srazmjerna nacionalnoj strukturi jer veći broj njih nastavu pohađa na srpskom jeziku. Razlog tomu su i predrasude: 'hoće li moći nastaviti srednju školu, fakultet...' iako su one neosnovane, jer je bosanski jezik Ustavom Srbije priznat“, kaže Kurbegović.
Kada je o udžbenicima riječ, iako od različitih nakladnika, Kurbegović kaže kako su oni u školama prisutni isključivo u skladu s nastavnim planom i programom Srbije, ali i da su pomoć imali i od Bošnjačkog nacionalnog vijeća i od lokalnih samouprava, prije svega kada je riječ o besplatnim udžbenicima.
On dodaje i da je bosanski jezik u Općini Prijepolje u službenoj uporabi, zajedno sa srpskim. Kada je riječ o tome koliko se koristi u svakodnevnom govoru, Kurbegović kaže da bosanski donedavno nije bio priznat i da njegovu standard zamjenjuju lokalni govori bosanskoga jezika koji se u ovim krajevima govore od davnina.
„Mi nastojimo govoriti onako kako su govorili naši preci, i to je u najvećoj mjeri i prisutno. Što se lokalne samouprave tiče, mogu reći da se zakonske obveze ispisivanja na bosanskom jeziku poštuju i tu zaista nemamo problema“, kaže naš sugovornik.
Osim toga, nastavlja Kurbegović, bosanski jezik može se čuti i u programima lokalnoga Doma kulture, gdje postoji i osoba koja je zadužena za promicanje programa koji njeguju bošnjačku kulturu. Najčešće je to, kako navodi, prilikom obilježavanja praznika koji se tiču bošnjačke zajednice.
Kada je o radijskim ili televizijskim emisijama riječ, Kurbegović kaže kako lokalna tv stanica u Prijepolju program emitira na srpskom, ali i da ima sadržaja na bosanskom ili onih koji se tiču bošnjačke kulture. Taj „nedostatak“, kaže, nadomješćuju televizije Pešter, Sandžak ili pak TV Novi Pazar koji imaju programe na bosanskom jeziku i gdje su sadržaji vezani za bošnjačku kulturu prisutni u znatno većem opsegu.
Stav Odbora za standadizaciju srpkoga jezika pri Srpskoj nauci akademija i umetnosti da bosanski jezik (skupa s crnogorskim i hrvatskim) ne postoji, a što je prihvaćeno i u nastavnom planu i programu za učenike koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku sugovornik je prokomentirao sljedećim riječim:
„Pa znate kako: svatko ima pravo na slobodu mišljenja. Mi smo se deklarirali kao Bošnjaci, naša je matična zemlja Bosna i Hercegovina i, naravno, jezik nam je bosanski. Kome god to ne odgovara, taj to može negirati. Ali, ako je država Srbija priznala Bošnjake i bosanski jezik, ja tu nemam što dodati. Mi se i inače odlično razumijemo i mislim da oko ovoga nije potrebno praviti problem, jer razlike nas ne razdvajaju nego nas spajaju“.
Konačno, kada je riječ o suradnji i kontaktima s matičnom domovinom, Kurbegović kaže kako oni nisu posebno razvijeni, prije svega zbog toga što i sama Bosna i Hercegovina ima svojih problema.
„Bosna i Hercegovina je prošla kroz ozbiljan period rata i oni se od toga još uvijek oporavljaju. Nisu oni ni ekonomsko osnaženi da bi mogli pomagati sandžačke općine, što mi apsolutno niti ne očekujemo. Možda smo mi u nekom momentu više korisni njima nego oni nama“, zaključuje Amel Kurbegović.
Projekt se provodi uz financijsku potporu Kabineta ministra za pomirenje, regionalnu suradnju i društvenu stabilnost Republike Srbije.