Pogledi zajednice zreli za oftalmološki pregled ili konkretan dogovor?

Približavajući se izborima za nacionalna vijeća, unutar hrvatske zajednice u Srbiji nesnosno se osjeća zategnutost odnosa među čelnicima, iako u biti polaze od iste brige za opstanak i napredak manjine, a opet sve češće govore “različitim jezikom”.

Otvorena pitanja oko načina funkcioniranja institucija i organizacija, njihov dihotomijski pogled, uz mnogo zalaganja i malo više mudrosti mogao bi biti na koncu plodonosan, jer svaka zajednica napreduje kad postoji zdrava rasprava o smjeru kojim ide. No, u praksi, ova razlika sve se češće pretvara u prepreku. Umjesto da se koristi kao prostor dijaloga, postaje linija razdvajanja, ne samo između institucija, nego i među ljudima koji u njima rade, pa čak i unutar obitelji i prijateljstava.
S vremenom se stvorila atmosfera u kojoj je teško izreći mišljenje, a da ne bude protumačeno kao svrstavanje.

Zajednica koja je po brojnosti mala, ali po kulturi i tradiciji duboko ukorijenjena, teško može priuštiti luksuz unutarnje podjele. Kad snage koje bi trebale biti usmjerene prema očuvanju jezika, obrazovanja i kulturne baštine troše energiju na međusobno nadmetanje, gubi se ono najvažnije, povjerenje. Povjerenje u institucije, u medije, u mogućnost da se nešto zaista može promijeniti zajedničkim naporom.

Tišina koja nastupi nakon burnih rasprava često je znak iscrpljenosti, a ne pomirenja. Ljudi se povlače, odustaju od sudjelovanja, gase inicijative, čekaju da „prođe oluja“. A svaka propuštena prilika za zajedničko djelovanje otvara prostor apatiji. I upravo tu leži najveća opasnost: ne u različitim mišljenjima, nego u gubitku volje da se oko njih razgovara.

Zajednica će teško napredovati dokle god joj osnovni narativ bude sukob umjesto suradnje. Vrijeme je da se dva pogleda na isto pitanje prepoznaju kao komplementarna, a ne kao suprotstavljena. Vrijeme je priznati pravo na različit pristup, ali i zajednička obaveza da se o ključnim stvarima odlučuje u dijalogu, a ne u tišini i distanci.

Predstojeći izbori mogli bi biti prilika započeti proces zrelijeg promišljanja o budućnosti zajednice, umjesto infantilnog zbrajaja bodova jedne ili druge strane. Ono što nedostaje nije ni pamet ni energija, toga ima napretek. Nedostaje most između dva pogleda, i svijest kako nijedna vizija ne može opstati ako u njoj nema mjesta za drugu.