Romski jezik, varijeteti i problemi: Put ka standardizaciji i integraciji

Iako su Deklaracijom o standardizaciji romskog jezika na četvrtom Svjetskom kongresu Roma 1990. godine u Varšavi „definirane smjernice za normiranje, standardizaciju i kodifikaciju“ romskog jezika taj posao do danas nije okončan. Drugim riječima, romski jezik na globalnoj razini nema utvrđeni univerzalni standard i normu, pa je na taj način i komunikacija među tom populacijom (u ravnopravnoj uporabi je čak 17 dijalekata) određena regionalnim razlikama koje postoje. To, naravno, utječe na međusobno razumijevanje Roma iz različitih dijelova svijeta, ali je – kako navodi Radiotelevizija Srbije u tekstu „Standardi romskog jezika“ – opstala jezgra jezika od oko 200 „stabilnih pojmova“. Unatoč tomu što posao ni 35 godina nakon Deklaracije nije urađen, pripadnici romske zajednice u svijetu napravili su značajne korake ka podizanju razine razumijevanja i pismenosti među svojom populacijom, o čemu svjedoče i uvedene katedre za romski jezik u, primjerice, Bugarskoj, Rumunjskoj ili Mađarskoj (isti izvor).

Kada je riječ o Srbiji, valja istaknuti da su najčešći dijalekti među ovdašnjom romskom populacijom gurbetski, arlijski i tamarski, ali i činjenicu da su prije jedanaest godina najutjecaniji romolozi s ovih prostora dr. Rajko Đurić, dr. Marija Aleksandrović i Ljuan Koko proveli standardizaciju romskog jezika, a prije sedam godina dr. Rajko Đurić i Zlatomir Jovanović završili su i Gramatiku romskog jezika. U tekstu koji je tim povodom objavio Danas navodi se kako je romsko pismo latinično i da ima 38 slova, da ima sedam padeža i pet deklinacija od kojih se tri odnose na muški, a dvije na ženski rod (srednji rod ne postoji). Zanimljivost u ovome tekstu svakako su glagoli koji se, kao i u sanskritu i novoindijskom, dijele na tematske i atematske te da stvaraju konjugacijski sustav koji se u znatnoj mjeri razlikuje od hrvatskog ili srpskog.

I pored toga što su temelji na putu standardizacije udareni, u svakodnevici postoji veliki broj problema s kojima su pripadnici romske zajednice suočeni, a koji se tiču prava na uporabu materinjeg jezika u javnoj sferi. Jedan od najvećih nedostataka svakako je nepostojanje cjelovite nastave na romskom jeziku od najranijeg djetinjstva do visokoškolskih ustanova. Pa ipak, i u tom smjeru učinjen je 2009. iskorak otvorenjem Katedre na romskom jeziku na Viskoj školi strukovnih studija za obrazovanje odgojitelja „Mihailo Pavlov“ u Vršcu na čijem je čelu dr. Marija Aleksandrović. Ali, s obzirom na brojnost i heterogenost romske populacije nastavnik romskog jezika u Osnovnoj školi Mlada pokolenja u Kovačici Miroslav Novakov u razgovoru za Infoeru (28. prosinca 2024.) kao jedan od svakodnevnih problema u komunikaciji i razumijevanju među Romima navodi nepodudarnost između jezika udžbenika i onoga koji učenici govore kod kuće. I predsjednik Edukativnog centra Roma u Subotici Stevan Nikolić za naš portal kaže kako postoje razlike u govorima među različitim skupinama Roma koji žive u ovome gradu i njegovoj okolici.

„Postoje razlike u dijalektima koji govore ovdašnji i Romi s Kosova kao što postoje i utjecaji srpskog ili mađarskog jezika među ovdašnjim Romima. Riječ je o getoiziranim zajednicama koje se svakodnevno služe različitim dijalektima i one zacijelo na taj način pridonose očuvanju romskih govora. Ali, veoma je bitno da učenici budu upoznati i s jednim zajedničkim jezikom kako bi se međusobno bez problema i šire mogli sporazumijevati, a prvi korak ka tome svakako je obrazovni proces, odnosno škola“, kaže Nikolić.

S tim u vezi, on dodaje da su prvi koraci u obrazovanju Roma na materinskom jeziku učinjeni još ranih devedesetih (kada Romi nisu imali status nacionalne manjine nego etničke zajednice), i to na Kosovu, a u Vojvodini 1996. na inicijativu pokojnog Trifuna Dimića, profesora, književnika, prevodioca, osnivača Matice romske, autora Bukvara na romskom i „oca romske pismenosti“.

„Iako je to krenulo u malim mjestima, i to eksperimentalno, to je ujedno značilo i prve korake integracije Roma u društvo. Prvi učitelji bili su oni sa završenih osam razreda, ali je bitno istaknuti da su bili prihvaćeni od svoje zajednice. Već godinu dana kasnije, 1997., krenula je redovna nastava romskog jezika, a broj djece obuhvaćen njome iz godine u godinu je rastao, te smo ubrzo, početkom dvijetisućitih napravili dječji časopis na romskom koji je dobijalo više od tisuću učenika. Najbitnije u vezi s tim je što su sama djeca bili autori tekstova, što samo po sebi govori o njihovom opismenjavanju, odnosno pismenosti, ali i njihovoj vidljivosti u društvu“, prisjeća se Nikolić početak novoga tisućljeća kada je i sam bio bio uključen u proces obrazovanja romske djece.

Kao zanimljivost, on navodi podatak da je u urbanim sredinama, poput recimo Beograda ili drugih većih gradova u Srbiji, veći problem u izučavanju materinskog jezika negoli u manjim sredinama:

„U takvim sredinama često je stajalište da je dovoljno da djeca romski govore doma, a da se školuju na jeziku većinskog naroda. Mislim da tu trebamo mijenjati i svijest većinske populacije ali i unutar romske zajednice da je jezik države u kojoj se živi potrebno znati, ali i da nije sramota govoriti romski i u javnosti, pa i u institucijama sustava“.

Iako ne vjeruje da će Romi u dogledno vrijeme imati cjelokupnu nastavu na materinjem jeziku, Nikolić kaže kako je već i ovaj oblik u značajnoj mjeri pridonio njegovoj popularizaciji unutar same zajednice. Osim toga, on kaže kako je na taj način učinjen još značajniji korak ka integraciji Roma u šire društvo, jer, kako navodi, obrazovanje, a to prvenstveno znači pismenost, je najbitniji uvjet za to.

„Samo kvalitetnim obrazovanjem mi možemo postići to to da djeca iz naše zajednice kasnije postanu ljudi koji će se ravnopravno uklopiti u širi mozaik društva u kom žive. Na taj način i drugi će se upoznati s našom kulturom, a samim tim i bolje nas razumjeti, baš kao što ćemo i mi na isti način bolje upoznati i razumjeti drugoga“, kaže Nikolić.

S tim u vezi, sugovornik ističe još jedan pozitivan efekt uključivanja Roma u obrazovni proces: značajno smanjenje negativnih stereotipa o njima, a kao jedan od najpozitivnijih primjera navodi vojvođansko mjesto Deronje.

I pored evidentnog napretka na svim poljima, Nikolić kaže kako je romska zajednica i dalje u procesu razvoja, jer je i dalje u deficitu s obrazovnim kadrom, dakle onima koji će stvoriti temelje kasnijeg prosperiteta. Osim nepostojanja više katedri za romski jezik na fakultetima diljem zemlje, slabe provedbe jezika u službenoj uporabi (osim postojanja radijskih i televizijskih emisija i časopisa na romskom) te zakonskim preprekama za to (potrebno minimalno 15-postotno prisustvo u određenoj sredini), Nikolić kaže kako je, osim jezika, potreban još jedan nužan preduvjet za razvoj zajednice iz koje i sâm potječe:

„Mi se još uvijek bavimo bazičnim stavrima kao što je zadovoljenje osnovnih životnih potreba i ispunjavanjem uvjeta za život dostojan čovjeka. Jezik i kultura su tzv. društvena nadgradnja, ali kada ti nemaš što jesti ili se čime grijati, onda ti je zadovoljenje tih potreba svakako prioritet. A toga još uvijek ima“.

Stoga, kako navodi, na romskoj zajednici je odgovoran put da se samoorganizira i da koristi sve mogućnosti koje im država pruža. Jezik i dijalekti unutar same zajednice, kao i njegova javna uporaba od vrtića do državnih institucija, svakako su sredstvo koje će im u tom procesu biti od velikog značaja.

Projekt se provodi uz financijsku potporu Kabineta ministra za pomirenje, regionalnu suradnju i društvenu stabilnost Republike Srbije.