U poljoprivredi se može napredovati, ali uz puno rada i odricanja

Franjo Dulić jedan je od poznatijih đurđinskih poljoprivrednika. Kaže kako je u »centru svita – Pavlovcu« još kao dijete zavolio miris zemlje i talasanje žita te zahvaljuje Bogu što cijeli život radi ono što voli i što su mu radili preci unatrag 7-8 generacija.

Iako sada obrađuje nekoliko stotina hektara što je sam svojim radom postigao uz pomoć supruge Jelice s kojom ima petero djece, Dulić kaže kako biti poljoprivrednik u Srbiji nije lako, ali da treba imati jaku volju.

»Vremena su uvijek bila teška. U mom slučaju možda još i teža nego kod drugih, jer sam jako rano ostao bez oca, ali ako postoji čvrsta volja i velika odlučnost sve je moguće. Citirat ću poznanika pokojnog bać Stipana Remeša koji mi je prije nepunih 40 godina kazao: ,Derane, samo se podaj naprid i nikog sem Boga se ne boj’. Držim se toga, treba imati cilj, opredijeliti se i biti uporan.«

Dodatnu motivaciju u poslu Franjo kaže da pronalazi u činjenici da je sin jedinac Josip zainteresiran nastaviti obiteljski posao.

»Nas dvojica se dogovaramo o planu proizvodnje i u kom pravcu će ići daljnja ulaganja i investicije. On je oženjen i ne živimo više pod istim krovom, ali i dalje radimo sve zajedno. Možda on malo više poslove na njivi, a ja rješavam papire.«

Prvi traktor s 14 godina

S nepunih sedam godina Franjo je izgubio oca koji je za sobom ostavio još jednog, mlađeg, sina i suprugu. Taj događaj natjerao je braću Franju i Ivana da počnu intenzivno raditi na zemlji još i prije vojske.

»Imali smo posjed od 13 jutara zemlje u što je spadao i salaš i rit. Obrađivali smo našu zemlju, a ponekad smo išli raditi i usluge. Imali smo traktor, mali ursus koji smo kupili sedam godina nakon očeve smrti, kada sam imao 14 godina, a brat 13. Sjećam se i da mi je s 14 godina mater prvi put povjerila da odem nešto prodati. U pitanju je bila krmača. Nije kazala ni gdje, ni kome, ni pošto«, priča  nam Franjo i dodaje da su i on i brat zahvalni mami Ruži za sve što je napravila za njih i kako ih je znala sačuvati dok nisu stasali, a ocu za dobar glas i mnoga širom otvorena vrata!

Nakon povratka iz vojske kaže naš gospodarstvenik da je dobio želju probati tzv. kruh s državnih jasala ali samo na pola godine – da bude uposlen što mu nije uspjelo, jer nije bio zadovoljan ponudama poslova.

»Ponuđeno mi je bilo da nosim džakove u Agrosemenu što nisam prihvatio jer sam takvog posla imao i kod kuće zadosta. Isti posao nudili su mi i u Zorki. Mogao sam biti i traktorist na Skenderovu, što također nisam prihvatio jer nisam imao dobru prometnu vezu do tamo«, kaže Dulić i pojašnjava nam zašto svoj rodni Pavlovac zove »centrom svita«: »Na koju god da sam stranu krenuo, trebalo je 4-5 km ići do civilizacije, tj. asfalta. To je u većini slučajeva bilo, ako je loše vrijeme pješice, a ako je ljepše vrijeme biciklom ili motorom. Jednom sam imao četiri takva odlaska sa salaša pješice, što je bilo sigurno prijeđenih 50 km u tom danu«.

Odmah nakon dolaska iz vojske Dulić je uzeo 40-ak jutara zemlje u arendu. Bilo je to iste godine kada mu je brat otišao u vojsku te je radio sam, bez obrtnih sredstava, što je, kaže, bilo vrlo teško.

»Intenzivno sam radio našim malim traktorom i usluge i sve kako bih osvojio taj novozadani opseg posla. Nakon godinu dana priključio mi se i brat, a potom i šogor Ivan Orčić. Brat i ja smo radili skupa sve dok se nismo oženili i podijelili stečeno imanje«, kaže Dulić.

Do svojih 27, odnosno 28 godina Ivan i Franjo stekli su svaki po 20 jutara svoje zemlje. Obojica su nastavila i u braku napredovati u poslu, a Franjo kaže da je svemu tomu pridonio skroman život i puno odricanja i ulaganja.

»Puno puta se nije otišlo na more zato što smo to i to zacrtali da ćemo napraviti i riješiti. Nije bilo ni vremena. Da se na more može ići u siječnju, onda bismo vjerojatno našli vremena«, šali se Dulić i dodaje kako on ima drukčiji kalendar od ostalih: »U mom životu se godina završava kad se ovrše. Nakon tog automatski započinje nova«.

Postoje i dobre i loše godine

Zbog klimatskih promjena Dulić kaže da bude godina da gotovo uopće ne sadi kukuruze. Dominantne kulture koje uzgaja su pšenica, uljana repica i ječam.

»Kukuruze ne sadim, jer su vrlo rizični. Toplotni udari i sve češće suše im znaju desetkovati rod. Ozime kulture smatram stabilnijima. Kukuruze posljednjih nekoliko godina sadim samo zbog pritiska plodoreda.«

U bogatom ratarskom stažu sadio je Franjo, kaže, i korijander, slačicu, faceliju, mak, protenski sirak, te soju. Kaže, u lošim godinama snalazio se svakako.

»U situacijama kakva je i sad kad nismo više znali što posaditi, a da vidimo eventualnu moguću dobit na kraju ekonomske godine, sadili smo svašta. To su bile kulture koje su tražile manje ulaganja od standardnih kultura i tako smo malo razvukli posao i vršidbu. To je djelovalo ponekad kao izazov, a češće kao teret, jer je nedovoljno poznata tehnologija proizvodnje tražila od nas više i nekad se tu i padalo. Isto tako se i sad nakon vršidbe pitamo što sijati, a da bude rentabilno.«

Ovogodišnju ratarsku proizvodnju i naš sugovornik ocjenjuje kao lošu, prvenstveno zbog niskih otkupnih cijena proizvoda.

»Ozime kulture dale su relativno dobar prinos, ali uzalud kad su proizvodi jeftini a ulaganja vrlo skupa. Eventualnu dobit imaju samo poljoprivrednici s ekstremno visokim prinosima, a takvih je jako malo«, kaže Dulić i pojašnjava da je većinu robe ostavio na lageru nadajući se upravo boljoj cijeni s kojom bi probao postići isplativost proizvodnje.

»Nesigurno je sve. Velik je rizik i neizvjesnost kad vi trebate nekom predati robu koja je rezultat vašeg višegodišnjeg ulaganja, odricanja i truda, a taj netko u većini slučajeva nema dovoljno jaku garanciju da će to moći pozitivno provesti, a poneki ni namjeru«, kaže Franjo.

Prema njegovim riječima, u poljoprivredi se može zaraditi, ali se ne smije zaboraviti niti da postoje i loše godine. Bilo bi lakše, kaže, kada bi sustav bio uređeniji.

»Poljoprivreda se mora promatrati minimum na bazi desetogodišnjeg rada, a najbolje na bazi višegeneracijskog. Tu treba biti spreman puno puta raditi, u najboljem slučaju zabadava ili s minus predznakom. Dobro bi bilo da je u ovoj zemlji malo više reda i zakona i malo manje prevaranata pa bi onda i zemljoradnicima bilo lakše«, zaključuje Dulić.

Naš gospodarstvenik član je i jedan od osnivača nekoliko poljoprivrednih udruženja –  Kluba 100P plus, Nezavisnog sindikata zemljoradnika, član osnivač udruženja za povrat imovine i restituciju, Zemljoradničke zadruge Đurđinčanka i mnogih drugih. Aktivan je i u društvenom i političkom životu Hrvata u Srbiji. Član osnivač je Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Đurđin.

Projekt: KROz Srbiju