Voćnjaci breskve ove godine bez roda

U tradicionalnom voćarskom području Tavankuta posljednjih godina povećava se površina pod ratarskim kulturama i to upravo na uštrb voćnjaka. Svjedoči nam tome i Tavankućanin Darko Balažević, koji i sam svake godine smanjuje površine voćnjaka, jer, kako kaže, došlo je vrijeme da je isplativije biti ratar nego voćar.

Crni pijesak – dobar pijesak

Razgovarali smo s njim u voćnjaku bresaka, kojima je sezona berbi počela prošloga tjedna. Umjesto gužve od radnika, gajbica i traktora, zatekli smo prazan voćnjak. Bez radnika, ali i bez ploda.

»Sve je izmrzlo i bresaka ove godine neće biti u Tavankutu. Da je normalna godina, ovdje bi bilo 15-ak radnika svakoga dana, i tako tri mjeseca, a ovako ćemo nas troje obrati svih 6 jutara, eto toliko je loše«, govori nam Balažević.

Pojašnjava on kako je kobni mraz došao kada su voćke bile u cvatu, krajem travnja – početkom svibnja i ističe da je toliko bio jak da neka stabla čak nisu ni olistala. Ovogodišnja otkupna cijena za breskve je oko 100 dinara, što, kaže, nije loše, ali je problem što ploda nema.

»Južnije u Srbiji nije bilo jakog mraza tako da su njima breskve rodile, ali nama u Tavankutu gotovo ništa. Od pet sorti koje imam, jedna je 'preživjela' taj posljednji mraz.«

Kaže Balažević da bi cijena za breskve mogla biti i veća, samo da nije opet zaustavljen izvoz. Prema njegovim riječima, sasvim je izvjesno da će voćnjak u kojemu smo razgovarali već za sljedeću godinu biti pretvoren u oranicu. Iako je tlo pjeskovito, Balažević pojašnjava da je to crni pijesak koji je plodan uz zalijevanje. Postoje u Tavankutu, priča nam, i parcele na kojima se nikada neće moći uzgajati ratarske kulture – parcele pod pijeskom pod nazivom »fićkeš« na kojemu uspijeva samo voće. Sustav za navodnjavanje naš sugovornik ima na svim njivama gdje su mu posađeni voćnjaci jer se drukčije, kaže, ne može raditi, dok ratarske kulture ne zalijeva.

Smrzle i breskve i šljive

Balažević za sebe kaže da je i ratar i voćar. S radom na zemlji upoznao se još kao dijete, jer su mu roditelji imali voćnjak te je to toliko zavolio da nakon školovanja nije dvoumio već je ostao »na zemlji«. Najprije se primarno bavio voćarstvom, no iz godine u godinu se sve više prebacuje na ratarske kulture poput pšenice, kukuruza i suncokreta jer navodi da tako može bar nešto zaraditi.

U voćnjacima najviše ima jabuka, potom bresaka te šljiva. Imao je zasade i krušaka koje je prije 10-ak godina izvadio zbog starosti da bi umjesto njih posadio breskve.

»Tad mi se to činilo kao dobra ideja, ali posljednjih godina, naročito ove, ispostavilo se da baš i nije bila.«

U poslove oko ratarstva, naročito voćarstva, u Darkovoj obitelji svi su uključeni – sva tri sina i supruga Gordana, koja, iako je uposlena u školi, vrlo rado izlazi u sezoni i u voćnjak. Kaže naš sugovornik da mu je najstariji sin završio srednju školu te da ga, iako i on voli posao u voćnjaku, ne savjetuje da se time bavi jer je voćarstvo postalo vrlo neizvjesno, što zbog klime što zbog tržišta.

Ovogodišnji prinosi u ratarstvu su mu, kaže, prosječni, dok su od voćaka smrzle gotovo potpuno i breskve i šljive. Jedino su jabuke lijepo rodile, ali za njih strahuje gdje će ih prodati jer je, navodi, tržište u posljednje vrijeme nestabilno.

Sjeća se Balažević i dobrih godina u voćarstvu. Kaže, bilo je to posljednji put prije 3-4 godine, kada je bila pogodna i klima a i cijena jer je tržište bilo otvoreno izvozu. Prema njegovim riječima od tada je svaka godina sve lošija i lošija.

»Kada je dobra godina za voćarstvo, 1 ha voćnjaka donese puno više prihoda od 1 ha pod ratarskim kulturama, ali je problem što je dobra godina za voćarstvo bila već davno«, kaže Balažević.

U voćnjaku nema predaha

Budući da se bavi i jednim i drugim upitali smo ga što je biti teže, ratar ili voćar. Kaže, definitivno voćar, jer to iziskuje posao tijekom cijele godine.

»Kada imaš voćnjak, uvijek imaš posla. Čak i na zimu kada su ratarima usjevi u mirovanju, mi naše voćke orezujemo. Naravno, najviše posla ima ljeti kada plodovi zriju. Da je dobra godina, breskve bismo brali konstantno tri mjeseca, onda bi odmah došle jabuke itd.«

Kao otežavajuću okolnost bavljenja voćarstvom Balažević ističe i nedostatak radne snage.

»U ratarstvu nisam toliko oslonjen na druge, imam svoje strojeve ili ih platim i posao se uradi. Ovdje ne mogu bez radnika, a pronaći ih je veliki problem jer nam svima trebaju u isto vrijeme.«

Pored svega, kaže kako više voli voćarstvo. No ipak, zbog egzinstencijalnih razloga, polako ga napušta.

Projekt: KROz Srbiju